петак, 12. децембар 2008.

Šta čitam? Šššš... Pa trenutno čitam knjigu – molim te, približi mi malo diktafon, imam utisak da govorim preglasno – dakle, trenutno čitam knjigu Ota Tolnaija koja se zove Pesnik od svinjske masti. On je radio jedan veliki intervju za Mađarski radio o svom životu i posle je od tog radio-intervjua napravio roman jednog razgovora, stvarno je genije Oto Tolnai, velik pisac! Ja nisam neki posebni fan Nobelove nagrade, poštujem, ali za takve knjige se dobija Nobelova nagrada, za takve velike i guste romane, sa hiljadu priča i pričica. Ono što kod knjiga volim, kada me već pitaš, reći ću ti, nas dvojica smo, Mićo, školski prijatelji, sećaš se da sam ti uvek „šaputao“ dok odgovaraš lekciju, bio sam majstor za to, da govorim tiho a da me svi čuju. Ovako: najviše me za knjigu vežu dobri književni junaci, face jednom rečju, a kod Tolnaija su junaci genijalni, face na kvadrat, uz to ti ljudi stvarno postoje, ti inteligentni tipovi, probisveti, neki od njih čak kriminalci, sa nekoliko paralenih života, umetnici, džezeri, ma, svi sviraju džez u zimskom Rovinju... Vezali su me za sebe i trudim se da knjigu čitam što sporije, jednostavno odlažem kraj, Tolnai priča o Kanjiži, Tisi, o detinjstvu, o tim svojim prijateljima koji, kako kaže, još uvek nisu postali junaci jer pati od njih, jer još uvek nije našao pravi ton za njihove priče – a u ovoj knjizi jeste, maestralno... Približi mi, molim te diktafon, odmakao si se, mislim da će uhvatiti moj glas, a i ne volim da vičem, čemu tolika vika! Mogu da ti kažem da sam hteo da sednem u bubu i da odem do Subotice, do Kanjiže, ili gde god treba, i da kažem Tolnaiju da je genije, ali posle sam odustao, neću da preterujem, to bi ipak bila patetika, a ti znaš da sam ja još kao mali bio polaznik škole moga strica koji je nestao u ratu, sećaš se te Škole mrzitelja anegdota. I pazi, sada ja, naučen da mrzim anegdote, uživam u knjizi u kojoj ima anegdota, ali te anegdote ovde nisu anegdote, one nestaju kad ih pročitaš, Tolnai ih rastače, koristi ih i uništava ih prozom, jer im je, našao ton, jer im je našao formu u tom romanu-intervjuu, to sam ti već rekao. Ti znaš da sam ja pozorišni čovek, profesionalni šaptač, i zato uvek u knjizi podvučem nešto što je o pozorištu. Kod Tolnaija sam podvukao jedan deo, onaj kada se seti predstave Poslednjeg kadra izvedene u novosadskom Mađarskom pozorištu, i Beketovog - Krapa koga je igrao Jene Ferenci, i Ferencove kuće kraj Dubrovnika, tačnije nedaleko od proizvodnje ostriga, Žuljane kod Stona. Toga sjajnog Ferencija “čije je orginalno zanimanje”, piše Oto Tolnai, “kako to verovatno i znaš iz moje drame Krivina na lakat, bilo – odžačar, ali se kasnije, osim što je postao glumac, prekvalifikovao i za restauratora, on je, na primer, popravio nameštaj jugoslovenske ambasade u Atini…”

Simica Li (29), šaptač

Нема коментара: