петак, 5. децембар 2008.

Već nekoliko meseci – evo sama priznajem - nisam pročitala nijednu knjigu. Ranije sam bila strastveni čitač: Albahari, Radoslav Petković i tako dalje, ali već skoro godinu imam jednu drugačiju potrebu. Čitam stare novine. Bez nekog posebnog odabira, ono što mi dođe pod ruku. Nešto od toga sam pronašla na tavanu stare porodične kuće, nešto su mi doneli prijatelji. Već je odlazak na tavan bio doživljaj sam po sebi; nostalgija, melanholija. Pronašla sam stare Radio-TV revije i nekoliko Politikinih zabavnika. Bila sam srećna kada sam se setila onih dočeka Novih godina iz detinjstva, znam, sad sam romantična, ali decembar je, molim za razumevanje! Znaš ono: okićena jelka i pored Radio-TV revija sa novogodišnjim TV programom, sva tri kanala! Na prvi pogled me je otkriće požutele hartije sasvim obradovalo i preplavilo nekim dobrim, pozitvnim filingom. Recikliranje uspomena umesto recikliranja hartije, valjda... Ali kada sam sišla sa tavana i rekla sebi: Sad ćeš da uživaš i da se sećaš, dakle, kad sam počela da prevrćem stare Radio-TV revije, moram da ti priznam da sam se jezivo osećala. Čoveče! Pa sve to mi sada miriše na rat, na devedesete. Kako to onda nisam primetila, kako nisam o tome razmišljala, da li sam bila suviše klinka da bi to videla?! I tako se to sve pretvorilo u košmar, mislim: sve je to moj doživljaj, ali je radnja kao u Apokalipsi u Solentinameu, sećaš li se te Kortasarove priče? Kad odnese film na razvijanje, misleći da su na njemu lepe uspomene, a ono zapravo pokolj, košmar i ništa više kad podigne slike. Zato sam odustala i uzela Politikine zabavnike iz osamdesetih, ima zaista finih tekstova i stripova – da, stripova u kojima beskonačno uživam. Ali, naročito mi se sviđa tekst iz jednog Zabavnika, tekst koji sam – i sama priznajem - već naučila napamet, „o ženi sa naših prostora koja je videla potonuće Titanika“. Bila je na čuvenoj Karpatiji koja je prva pokupila SOS sa Titanika. Teško stojim sa pamćenjem imena, ali ako se dobro sećam ime te žene je Anica Maričić Pavić. Pisac članka je poznati novinar Ivan Lončar. Ona njemu diktira svoje uspomene, a to je više od romana, kad Titanik tone u prvom licu. Gledala sam sve to hiljadu puta na filmu, ali sam tek sad sve doživela. Reći ću ti, ali nemoj nikom da kažeš da taj deo znam napamet: „Iz mora je kao priviđenje sablasno štrčao ogromni pramačni deo Titanika. Kabine su još bile osvetljene i ta svetlost je obasjavala more. A ono je bilo uzburkano od džinovskog vrtloga koji je stvarao Titanik. Svuda okolo krici, pozivi u pomoć, plač, užas. Mnogo muškaraca, žena i dece održavalo se na površini grčevito se hvatajući za prozore, vrata, daske, delove nameštaji koji su plutali. Titanik je još stajao gotovo uspravno, a zatim brzo kliznuo u tamnu dubinu. Iz dubine se čula grmljavina, tutanj, tresak.”

Mia Dea Polič (34), specijalista urgentne medicine

Нема коментара: